Hatice Akel: Rođena sam 1952. godine kao najmlađa ćerka u zemljoradničkoj porodici. Odrastala sam kao jedino dete jer su se moja starija braća i sestre brzo odselili i započeli sa sopstvenim životima. I ja sam se veoma mlada udala. Nedugo zatim, rodila sam dve devojčice, jedna od njih je Tilaj. Kasnije sam rodila i sina
Čak i pre udaje su mi oticala stopala, ali nikad me nije bolelo. Za Tilaj, stvari su se odvijale drugačije. Sa 10 ili 12 godina, razvila je svrabni osip, koji u ovim krajevima zovu „rasipanje bulgura“. Vodili smo je kod lekara mnogo puta, ali niko nije mogao da utvrdi uzrok.
Tülay İğci: Ubrzo po završetku osnovne škole, počela sam da osećam mučninu, probleme sa otocima, kao i sa težinom. Pošto moj lekar nije mogao da postavi dijagnozu, porodica me je povela u bolnicu Ćapa Medicinskog fakulteta Univerziteta u Istanbulu. Tamo sam saznala da postoje određeni problemi sa mojim bubrezima.
Hatice Akel: Tilajin lekar u Istanbulu rekao nam je da je mojoj ćerci potrebna transplantacija bubrega i odmah sam ponudila svoj. Kao deo pripreme za doniranje, lekar mi je uradio određene analize. Tako sam otkrila da i ja imam probleme sa bubrezima. Kasnije sam saznala da je naše oboljenje bubrega genetsko i da sam ga prenela Tilaj, ali ne i ostaloj deci. Istog dana te 2003. godine kada mi je uspostavljena dijagnoza, odmah sam počela sa dijalizom – budući da je situacija bila hitna – i od tada sam na njoj.
Tülay İğci: Taj period u životu bio je pun izazova za sve nas. Preselili smo se u Ankaru kako bi lekari mogli lakše da prate moje stanje. Teško je bilo živeti daleko od kuće, a moja porodica se finansijski mučila. Mojoj majci je došlo kao olakšanje kada je otac našao novi posao kao perač sudova u restoranu i stekao zdravstveno osiguranje za celu porodicu.